Vesa Andersona zabole ako ga ne volite i u filmu „Asteroid City“ nam to otvoreno kaže

Foto: Agencije

Ves Anderson je, bez mnogo razmišljanja, jedan od najpoznatijih reditelja današanjice, voljen i osporavan zbog gotovo iste stvar, njegove estetike. Njegovi fanovi će bukvalno kupiti sve što ovaj čovjek uspije da proda u svojoj geometrisko preciznoj režiji na hipsterske prugice, dok sa druge strane, odbiće bukvalno sve ostale, pogotovo one koji ne vole njegovo odsustvo emocija, kao i style over substance način prenošenja poruke. Ako nje uopšte ima.

Pritom sam reditelj je i pored dva filma koje će izbaciti ove godine, posljednjih mjeseci poprilično ljut na svoju zastupljenost u medijima, zbog stalnog parodiranja njegovog stila, što AI tehnikom, tako i na kratkim snimcima na TikToku.

U tom zamahu i raspoloženju, dolazi nam novi film, „Asteroid City“, koji je kombinacija starog sentimenta i nekih „novijih“ ideja, koje na kraju donose nešto konfuzniji konačni proizvod.

U dva toka, i dvije boje, odnono u koloru i crno bijeloj tehnici pratimo dvije priče, dokumentarac o postavku pozoršne predstave (crno belo), a onda i samu predstavu, koju gledamo kao film u boji. 

U filmu iliti predstavi, pratimo priču o ocu (Jason Schwartzman), koji vodi djecu kod bogatog tasta (Tom Hanks), da ih tamo ostavi nakon smrti supruge, jer on je, kako to obično biva u filmovima Vesa Andersona, usamljen, s***an i ne zna šta će od života. Na tom putu, staje u naslovni „Asteroid City“, u kojem kako to obično biva, odsjeda grupica živopisnih likova, svako sa svojom mukom i svako šaren na svoj način (Jeffrey Wright, Liev Schreiber, Matt Dillon, Steve Carell, Tilda Swinton…)

Naš glavni junak se zagleda u glumicu, a kako i ne bi jer je glumi Skarlet Johanson, i sa njom razvija nešto prisniji odnos. Onda dođu vanzemaljici a cijeli grad završi u karantinu koji proglasi vojska Amerike.

U drugoj crno bijeloj priči, pratimo pisca ovog djela (Edward Norton) koji promatra svoje djelo, razmišlja gdje sve vodi, kao i njegovog partnera (ponovo Jason Schwartzman), koji se pita šta je gluma, gdje sve ide, i sva one klasična filozofiranja o umjetnosti i glumi koje nam nude mnogi filmovi i serije trenutka, a koje realno ne interesuju apsolutno nikoga osim možda ljudi iz samog posla.

Kad je film u boji, šarmira i privlači standardnim ogoljenim humorom kao i drugi Andersonovi filmovi. Kad je bez boje, film uvlači u jedno atpično stanje za ovog reditelja iz kog nisam siguran da izvlači pozitivnu ocjenu, a ponekad djeluje čak da i nije želio da bude shvaćen, već pričama o drugim stanjima ljudskog bića, poput sna ili hipnoze više prilazi storijama Dejvida lInča.

Ako se fokusiramo samo na taj (bolji) dio u boji, Anderson nam nudi tumačenje cijele pop kulture kao takve, gdje nam je u jednom američkom gradiću u pustinji pedesetih dao i vanzemaljce, i vestern, i atomsku bombu, ali i merilinmonroovske žene, sve ono na čemu je sazdana televizija i film. Sa druge strane, djeluje da je čak želio da probije i četvrti zid i da pošalje komentar svojim kritičarima koji ga oduvijek napadaju zbog manjka emocija i prikazivanja istih u svojim filmovima. Dijalog između Švorcmana i Johansonove o nemogućnosti za iskazivanjem osjećanja zbog svega što im se desilo je kao jedan veliki fu** you svima onima koji su imali šta da zamjere.

Do sad smo već utvrdili da na desetine poznatih glumačkih imena su spremi da zaigraju u ovim live action slikovnicama reditelja, po cijenu da protrče kroz kadar uz par rečenica. Tako se i ovaj film nastavlja na ovu posljednju fazu Andersonovog stvarlaštva, kao što je i bilo sa filmom „The French Dispatch“. Ipak, kao i kod prethdonog filma, rasplesanost, obim priče i likova, ne pomažu samom filmu, i on samo funkcioniše dok se posmatra kao lepršava šarena razglednica sa karakterističnim humorom. Film puca po šavovima onda kad pokušamo da ga prihvatimo, razumijemo i pomislimo da bi moglo od njega biti nešto više i bolje.

Anderson se ponovo pojavljuje u najšim životima za koju nedjelju, novim Netfliks filmom „The Wonderful Story of Henry Sugar„. Sa jedna strane, svakako da je zanimljiv način snimanja i komunicaranja sa širom publikom, parodom poznatih glumaca i muzikom Aleksandra Desplata. Ali sa druge strane, kao da je sve i traćenje talenta čovjeka koji je uspijevao mnogo više da pruži od puste estetike i lijepe slike.

(City magazin, Miloš Dašić)