Hercegovac od čobana, preko manekena i direktora banke, zamalo postao i sveštenik

Foto: Agencije

Ante Kolobarić iz Gruda javio je ekipi "Večernjeg lista" za ovu nevjerovatnu priču, a upravo on je poznat po spajanju Hrvata iz dalekih zemalja, naročito iz Argentine, s matičnim otadžbinama - BiH i Hrvatskom. Priča, koju su ovih dana dobili čitaoci štampanog izdanja "Večernjeg lista BiH", počinje upravo u Hercegovini, u kojoj se Slavko rodio 1935. godine.

U tim vremenima radilo se od jutra do sutra i strijepilo za svoje najbliže. Tako i Grubešići nisu dočekali svog Ivana, Slavkova i oca Jure, Stanka i Bože te muža Zorke, rođene Sesar. Stradao je u Bleiburgu i izgubio mu se svaki trag. Život je jedva sačuvao i Božo. Kući je došao s 30 kilograma, a da nije bilo majke tih 40-ih godina, pitanje je da li bi uopšte preživio jer su od njega ostali samo kost i koža. Sve je to Moniki pričao njen otac Slavko. Iako dječak, rano se počeo brinuti o svojim najmilijima čuvajući ovce na Garištu. Međutim, porodica se dlučila tada na put u Italiju. Tamo je Slavko brzo primijećen te je angažovan kao maneken i model. Uz sve to, majka Zorka i braća Jure i Stanko su se izgubili, dok je Božo odlučio put Hercegovine, živjeti svoj na svome.

Slavko je i dalje bio u Italiji, a svojoj porodici više nije mogao ući u trag. Ali tištilo ga je to, pa i taj život modela i manekena koji ga, uprkos dobroj zaradi u onim vremenima, i nije previše privlačio. Odlučio je promijeniti život iz temelja, osjetio je poziv za promjenom svog života. Odlazi u samostan s namjerom da postane sveštenik. A kako su Božiji putovi čudni, On ga, izgleda, nije vidio u svešteničkoj mantiji, već ga je poslao na novu misiju, u Argentinu, gdje neće živjeti nekim neobičnim stilom, već postati čovjek sa stilom u smislu uspješnog preduzetnika i ostvarenog porodičnog čovjeka, uvijek spremnog priskočiti u pomoć.

Počeo je vrijedno raditi, ali i tragati za porodicom jer je čuo da bi braća i majka mogli biti tu. I to se dogodilo. Radosti nije bilo kraja kada se njih četvoro srelo. Slavko je obavljao razne poslove, a onda postaje i direktor jedne banke u Argentini. Oženio je Špankinju, a novca je bilo sve više. Ali, kako to obično biva, brojne obaveze promijene prioritete i Slavko za života, nažalost, rodnu kuću više nikad nije vidio, ali redovno se javljao bratu Boži.

Slavkova je kći Monika za vikend posjetila i crkvu u Kočerinu, pomolila se na grobu svog strica Bože koji je preminuo 1998. godine, bila u župnoj kancelariji kod fra Marija Knezovića, gdje je na poklon dobila i knjigu o župi Kočerin, obišla rodbinu Grubešić, svog rođaka Jozu, kod čije je porodice i boravila.

U Garištu, u napuštenoj kući gdje se Slavko rodio i živio sve do odlaska u Italiju, pustila je Monika i suzu. Emocija ne nedostaje kad se čovjek vrati ondje odakle je sve krenulo, odakle je potekao, premda ne bijaše tu rođen. Sa svojim mužem Klaudijom i sinom Ekekijelom Heremiasom Frankom Grubešićem čuvaće u Argentini uspomenu na svoje pretke, a želja joj se ponovo vratiti u Hercegovinu.

Ante Kolobarić, čovjek koji je otkrio ovu priču, nastavlja tako povezivati iseljeništvo s otadžbinom. Mnogima iz dalekih krajeva pomogao je posljednjih godina pronaći korijene, prenose mediji.