Andrijana Mitrović, tinejdžerka ranjena u masakru kod Mladenovca: Ostala mi je samo borba za život

Foto: Agencije

Ovim potresnim riječima počela je svoju priču za Kurir Andrijana Mitrović (18) iz Malog Orašja kod Smedereva, jedna od 12 teško povrijeđenih mladih ljudi, koje je prije tačno godinu dana u krvavom piru teško ranio Uroš Blažić (21) iz Dubone kod Mladenovca.

Blažić je u svom sumanutom krvavom piru, koji se dogodio samo dan nakon masakra u Osnovnoj školi “Vladislav Ribnikar” u Beogradu, bez razloga počeo da puca na ljude koji nikome nisu bili ni krivi ni dužni. Tog 4. maja, Blažić je ubio devetoro mladih u Malom Orašju i Duboni, a ranio je njih 12 hicima iz kalašnjikova.

Andrijana Mitrović uspjela je da preživi hice, a na godišnjicu zločina prepričava nezamislive scene. Kako kaže, kobne večeri bezbrižno je sjedila na klupici ispred škole u Duboni, a onda se pojavio pomahnitali ubica i izrešetao je.

– Društvo se okupilo kod spomenika u Ravnom Gaju u Malom Orašju, ali sam ja sa dve drugarice odlučila da odem do škole u Duboni, kako bih se javila i prijateljima koji su tamo bili – prisjeća se ova hrabra djevojka. U školskom dvorištu u Duboni sjedila je grupica mladih, među njima su bili i ubijeni Dalibor Todorović, kao i ubijeni brat i sestra, Milan i Kristina Panić.

– Dača (Dalibor Todorović) se šalio kada smo nas tri došle: “Vidi, došle nam Orašanke iako je slavlje kod njih”. Ubrzo zatim, neko je povikao: “Lezite dole!”. Nismo očekivali da će se nešto strašno desiti. On je, međutim, počeo da puca po nama, pogodio me je u nogu i ruku. Drugarici Anđeli koja je došla sa mnom pucao je u glavu, ona je počela da vrišti. Čuo je njene krike i počeo da se vraća do nas, a tada joj je Ivan (povrijeđeni tinejdžer) rekao: “Ćuti, evo vraća se!”. Vratio se i tada nas je sve po još jednom upucao. Mene je taj treći metak pogodio u leđa. Sećam se, Anđela je zapomagala: “Krvari mi glava, umirem” – priča potresena Andrijana.

Ubica je nakon rafalne paljbe pobjegao, a Andrijana kaže da se nakon toga malo čega sjeća. Transportovana je za Beograd u bolnicu, gdje su se ljekari danima borili za njen život. Kako kaže, na bolničkom liječenju je za ovih godinu bila tri puta, ukupno 144 dana.

– Nakon 102 dana izašla sam iz bolnice, a onda su usledila nova 24 dana, pa 18 dana. Ukupno sam bila nekih pet meseci u bolnici, nisu mi davali velike šanse da preživim. Ostala sam bez bubrega, jetra mi je potpuno uništena, slezina, debelo crevo, ali i tanko – kaže Andrijana plačući. Ipak, uprkos svim teškoćama, ona je veliki borac.

– Moj život više nije isti. Zbog tog monstruma ja više nemam mnoge prijatelje, mrtvi su. Drugim mojim prijateljima život je uništen, kao i moj. Smrtna kazna je mala za monstruma koji nam je uništio život. Ne znam ni koja bi bila adekvatna kazna za ovo što je on uradio, razmišljam i da li ću uopšte moći da stanem do njega u toj sudnici kada počne suđenje, koje je zakazano za 23. maj – kaže ona.

Rođaci

Andrijana je u masakru ostala i bez dva rođaka – ubijeni su sinovi njenih stričeva, Petar (25) i Marko Mitrovića (18). Brutalo su ubijeni kod spomenika u Ravnom Gaju. Nastradali su od ruke istog čovjeka koji je njoj zauvijek promijenio život. Marko je teškim povredama podlegao na mjestu, dok se Petar 50 dana borio za život u beogradskoj bolnici, ali na kraju nije izdržao.

Andrijana Mitrović kaže da i dalje ne može da shvati da ubijenih više nema.

– Nešto sam pričala pre neki dan sa drugaricom i ona mi kaže: “Pa, pitaj ga”, a onda se setim da on više nije živ… Mi i dalje ne možemo da shvatimo da njih nema, da nisu živi. Nismo svesni da se više neće vratiti – kaže Andrijana dok briše suze. Objasnila nam je da ide u Ravni Gaj, gde su joj ubijena braća i prijatelji, ali da ne može da posjećuje njihove vječne kuće.

– Samo jednom sam išla na groblje i ne mogu više. Nekako, nemam snage – kaže Andrijana, dok joj suze same liju niz obraze.