Bolne riječi oca djevojčice ubijene u Ribnikaru: Vidjeli smo suzu u njenom oku

Foto: Printscreen

Navršavaju se dvije godine od masakra koji je duboko potresao Srbiju. Taj 3. maj 2023. godine zauvijek će ostati upisan u istoriju kao jedan od najtužnijih i najtežih dana.

Devetoro nedužne djece, kao i školski čuvar, ubijeni su 3. maja 2023. godine, a odgovor na pitanje zašto je njihov školski drug, tada učenik sedmog razreda, na čas istorije došao sa očevim pištoljima, izostao je. Ipak, danas se ne govori samo o masakru kakav Srbija ne pamti, već o nezacijeljenoj rani u duši čitavog društva, o boli koja ne jenjava, o pitanjima bez odgovora i o tišini koja nosi imena onih kojih više nema.

Anđelko Aćimović, otac ubijene djevojčice, uoči godišnjice nezapamćenog masakra, otvorio je dušu u emisiji "Crna hronika" na "Kurir" televiziji i u emotivnoj ispovijesti govorio o svojoj mezimici koja je 12 dana vodila bitku za život. On se najprije prisjetio kobnog jutra i trenutka kada je do njega stigla vijest koja je promijenila cijeli tok života ove porodice, prenosi "Kurir".

"Dan je počeo kao i obično. Krenuo sam na posao, a prije toga sam se pozdravio sa njom. Ona je žurila u školu, spremala se za fotografisanje koje je bilo predviđeno tog dana. Petnaestak minuta nakon što sam stigao na posao dobio sam informaciju od supruge kojoj je javila prijateljica kada je vidjela u medijima vijest da je došlo do pucnjave. Ona je čula te pucnje, pošto se nalazila relativno blizu, ali nije imala ni najmanju predstavu da se to dogodilo u školi", započeo je Anđelko.

"Pokušavali smo više puta da je dobijemo na telefon, ali onda sam shvatio da tu više nema čekanja. Sjeo sam u automobil i dojurio do škole gdje sam se našao sa suprugom. Zatekli smo scenu kao u filmu strave. Nismo mogli da priđemo školi jer je bio veliki broj pripadnika policije. Tu je nastao proces saznavanja i velikog straha šta se zapravo desilo. Da li je ona dobro ili je među nastradalima? Jedino što smo mogli jeste da pitamo policajce ispred škole, a oni su nam govorili da su djeca u podrumu, da su u sali, a što je više vrijeme prolazilo shvatili smo da sve to nije tačno. U nekih desetak minuta, sva djeca su napustila školu, a ispred škole ostali su samo roditelji koji su, kako se na kraju ispostavilo, izgubili djecu", kaže neutješni otac.

On dodaje da je tešku istinu saznao po dolasku u Dječiju kliniku u Tiršovu. Tada su uslijedili dani u kojima su se miješali osjećaji tuge, bijesa, ali i puni nade da se njihova mezimica i pored teških povreda može izboriti.

"Tih 12 dana je bilo strašno! Hodate i kao da ne živite, ne možete da prihvatite tu istinu, nada i dalje postoji iako su povrede bile takve da nije bilo šanse. Sve smo činili što je bilo moguće, ali smo bar imali priliku da razgovaramo s njom. Puštali smo joj muziku, pričali priče, mazili je, nadali se i očekivali. Da li nas je čula ili ne, ne znamo, ali smo vidjeli suzu u njenom oku", sa knedlom u grlu prisjetio se Anđelko.

Nažalost, djevojčica je dvanaestog dana izgubila bitku za život i tako postala deseta žrtva školskog druga iz odjeljenja.

Anđelko se dotakao i teškoća kroz koje su prolazili tokom suđenja roditeljima dječaka ubice, s obzirom na to da je maloljetni ubica krivično neodgovoran, ali i zbog raznih pokušaja porodice Kecmanović da, kako kaže, utiču na odluke.

"Posebnu teškoću smo osjetili kada smo slušali te pokušaje odbrane i negiranja krivice, što je bilo neprihvatljivo i nepojmljivo. To nas je dodatno traumiralo, kao i to što od samog početka ta porodica pokušava da ugrozi proces njegovog tretmana i liječenja. Pokušavali su da dođu i da utiču na njega, a i dalje imaju za cilj da njegovim oslobađanjem dođu do materijalnih sredstava time što će snimiti film o tragediji, što je jako monstruozno i opasno", kaže Anđelko i dodaje:

"Pokušali su da insceniraju da mali zločinac nema adekvatan tretman u bolnici, žalili su se Strazburu. Međutim, dolazili su razni članovi komisije iz Brisela i njihov zaključak je da prava ubice nisu ničim povrijeđena".

Fondacija u znak sjećanja na sve žrtve
Anđelko Aćimović je rekao i da je njegova kćerka bila izuzetno kreativna i darovita.

"Vodila je računa da nikad nikoga ne povrijedi, vrlo je diplomatski znala da riješi male sitne sukobe u kući", sa toplinom u srcu pričao je Anđelko o svom djetetu.

Kako dodaje, cijeloj porodici, ali i drugima u svojoj okolini, donosila je neopisivu sreću, a uvjeren je da je ona bila dijete koje je u životu mnogo toga mogla da postigne.

U znak sjećanja na nju, ali i ostale žrtve, porodica Aćimović je osnovala Fondaciju koja nosi ime njihove kćerke, a kako je istakao, pored održavanja sjećanja na nju i ostale žrtve, Fondacija ima i druge velike ciljeve.

"Cilj Fondacije je da kroz naš rad pokušamo da spasimo bar jedno dijete. Jedan od osnovnih ciljeva je i borba za mentalno zdravlje djece, odnosno borba za bezbjednost djece na internetu, drugi cilj je dobročinstvo i humanost koje danas pokazujemo i činimo na razne načine kroz saradnju i pomoć djeci bez roditeljskog staranja, i naravno održavanje sjećanja na nju i drugu djecu ubijenu u 'Ribnikaru'".

Roditelje žrtava najviše boli što Kecmanovići poriču krivicu
Dječak ubica, po zakonu, nije krivično odgovoran i za svoj zločin neće odgovarati, ali kazna je stigla njegove roditelje Vladimira i Miljanu Kecmanović. Vladimir je u decembru prošle godine osuđen na 14 i po godina zatvora zbog izazivanja opšte opasnosti i zapuštanja i zlostavljanja maloljetnog sina, dok je Miljana osuđena na tri godine po proširenoj optužnici Višeg javnog tužilaštva u Beogradu za zapuštanje i zlostavljanje sina.

Tokom sudskih postupaka koji se vode protiv Kecmanovića, škole i države, osuđeni roditelji dječaka ubice sve vrijeme su negirali krivicu, smatrajući da nemaju ni najmanjeg udjela u onome što je uradio njihov sin.

Ožalošćene porodice, ali i cijela Srbija, okovani su tugom i bolnom tišinom, ali najviše ih boli to poricanje i riječi oca dječaka ubice koji javno izgovara da ne zna ko je kriv i da ne vidi odgovornost ni u sebi ni u svojoj supruzi!

(Kurir)