Na leđima je spasio cijelu porodicu, a onda je nestao: Lejla iz Donje Jablanice godinu dana nakon poplava progovorila o mužu heroju

Foto: Agencije

U kobnoj noći, s četvrtog na peti oktobar, nakon obilne kiše, s lokaliteta kamenoloma iznad Donje Jablanice pokrenula se ogromna količina zemlje, kamenja i vode te se sručila na naselje koje je skoro pa potpuno izbrisano s lica zemlje.

Nezapamćena katastrofa odnijela je 19 života, mnogim mještanima uništila domove, ostavivši iza sebe tugu, bol i neizbrisive ožiljke.

U mnoštvu vrlo teških i traumatičnih priča o tragediji koja je pogodila Donju Jablanicu, ostaće upamćena i priča o hrabrim ljudima ovog podneblja.

Nije to priča o fikcijskim filmskim junacima, već istinskim herojima koji su žrtvovali vlastiti život kako bi spasili svoje porodice. Jablaničani, Bosanci i Hercegovci, sigurno će decenijama kasnije svojoj deci pričati o tome kako je u Donjoj Jablanici živeo istinski heroj po imenu Ernad Begović.

U noći opšte katastrofe uspio je kroz nabujalu vodu i naslage blata na leđima da izvuče cijelu svoju porodicu, a potom je “nestao”, piše Avaz.

– Zahvaljujući njemu i njegovoj hrabrosti, mi smo danas živi – kaže Ernadova supruga Lejla Begović dok prilazi lokalitetu gdje se nekada nalazila njihova porodična kuća, uz samu džamiju i imamsku kuću u Donjoj Jablanici.

Sve nestalo u par minuta

Skoro da nema bilo kakvih tragova da je tu nekada bio dom Begovića, kuća u kojoj su oformili porodicu, podigli decu i sretno živjeli. Sve što su u proteklih četvrt veka zajedno gradili nestalo je u svega nekoliko trenutaka.

Za Lejlu nije nimalo jednostavno ponovo doći na ovo mjesto. Vidno potresena, kaže kako strahotu koju je preživjela ovdje prije tačno godinu dana neće zaboraviti do kraja života.

– Iako trenutno nisam tu u Donjoj Jablanici, pri svakoj kiši mene obuzima strah, moram popiti tabletu za smirenje. Još uvijek idem kod psihologa – govori Lejla, potvrđujući koliko je to zapravo bilo jedno vrlo traumatično iskustvo.

Prisjeća se kako je te noći bila na poslu, počela je padati kiša, ali niko nije mogao naslutiti da će se desiti nešto strašno.

– Stigla sam kući i sve se desilo u nekih 15 minuta. Počeli su, ne znam ni kako da ih nazovem, neki zvukovi kao da se ruši brdo. Sijevalo je i grmilo. Muž je ustao i otvorio vrata. Već tada voda je počela ulaziti u naš hodnik. Rekao nam je da budemo spremni da izađemo iz kuće, jer ne sluti na dobro – priča Lejla.

– Dok smo čekali u hodniku, voda nam je već došla do koljena. Nije to bila ni voda, više blato. Kad smo izašli na vrata, to je bio pravi haos. Ne znate da li ide kamenje, auta, balvani. Bilo je, Bože sačuvaj. Samo da vidite taj prizor, da čujete te zvukove – prisjeća se.

Sve se odvijalo jako brzo, a Ernad ih jedno po jedno kroz vodu i blato na leđima počeo prebacivati do stepeništa komšijine kuće, doma lokalnog imama Semira ef. Jahića. Osim Ernada i Lejle, s njima u kući te noći bili su još dvoje djece i Ernadovi roditelji.

– Ernad je prvo prebacio majku, onda našu kćerku, pa sina. Dedo Muhamed i ja, svi smo se penjali gore, hodža nam je otvorio vrata i mi smo ušli kod njega u hodnik. On je ostao zadnji – prisjeća se Lejla.

Nivo vode brzo je rastao pa su bili primorani iz hodnika popeti se u potkrovlje kuće, no ni tu se nisu mogli dugo zadržati. Voda je nadolazila, i shvatili su da je jedini izlaz bio da napuste kuću kroz mali otvor i preplivati do džamijske kupole koja nije bila pod vodom. To su i učinili. Uz pomoć kompresora kojeg je voda donijela iz obližnje autopraonice, zajedno s efendijinom porodicom, djecom, uspjeli su da napuste kuću i pređu do kupole. To su morali da čekaju pomoć do samog jutra.

“A gdje je moj suprug”
Dok se sve to događa, Lejla kaže kako joj je sve vrijeme u glavi bilo pitanje “a gdje je moj suprug?”.

– Znajući da je bio hrabar čovek kojeg ničega nije bilo strah. Zaista je bio je jak, neustrašiv. Pošto je on ostao na ovim stepenicama, mislila sam da je prešao prugu i otišao tražiti pomoć – kaže Lejla.

Tek kad je svanulo, kad su došli spasioci, ja i dalje mislim Ernad se spasio, on je doveo te spasioce, ali pitam sebe gdje je on. Među spasiocima je bio njegov prijatelj Sabko. Pitala sam ga gdje je moj Ernad? Čovek je ćutao, i rekao: Pa Lejla, zar nije bio s vama? Tada sam znala da je gotovo – kaže uplakana Lejla.

Ponavlja kako je cela porodica ostala živa zahvaljujući njegovoj hrabrosti i požrtvovanosti.

– Trebalo se izboriti s tom bujicom, s tim stijenama i balvanima, sa svim tim blatom. Jednostavno bi nas progutalo, da nas on nije prebacio. Znači, on nas je na svojim leđima nosio – kaže Lejla.

Opisujući Ernada kaže da je od njega mnogo naučila o životu.

– Bio je dobar čovjek, volio je svakom da pomogne. Za njega nije postojalo ‘neću’, ‘ne mogu’, ‘nemam’. U svemu je nalazio rešenje. I tako godinama sam naučila od njega da se sve može i mora. I verujte, ja crpim snagu iz toga da kad moja deca sutra prođu čaršijom, ljudi kažu: ‘To su Ernadova deca, njihov je otac bio dobar čovek’. To mi je najdraže u svemu ovome – kaže Lejla.

Nakon katastrofe u Jablanici, Lejla je ostala s troje djece, bez muža, bez krova nad glavom, bez zaposlenja. Cijeli jedan mesec je provela u bolnici, upravo je završila fizikalne terapije.

Kaže kako će se sve nadoknaditi, ali muža neće nikad vratiti.

“Da mi je bogdo on samo ostao živ. Za ostalo manje više”, kroz suze govori Lejla.