Banjalučki zagađen vazduh kao ogledalo zagađene politike: ko je kriv i šta se konačno može uraditi?

Foto: print screen

Reporter je obučen u tzv. "hazmat" odijelo (zaštita od opasnih materija, op.a.) a građani na ulici nose gas maske. Međutim, odgovor je bio da je najveći problem rješavanje statusa republika i pokrajina u tadašnjoj državi. Banjaluka 30 i više godina poslije tog skeča nije odmakla od sličnih dilema. 

Posljednjih deset (a možda i više) godina najveći grad Srpske, krajiška ljepotica, zimi sve više liči na grad pod kupolom od smoga. 

Nije to više pitanje pojedinačnih loših dana, nego hronično stanje koje se ponavlja iz godine u godinu. Kada se postavi pitanje ko je odgovoran, odgovor se obično razvodni u opštim mjestima: "kriv je ugalj", "krivi su građani", "kriva je kotlina", "kriva je politika". Istina je, međutim, složenija – i neprijatnija za one koji donose odluke.

Problem je poznat, ali se odlaže

U Banjaluci se odavno zna šta zagađuje vazduh: individualna ložišta na ugalj i drva, saobraćaj sa zastarjelim voznim parkom i slabom kontrolom, te nedovoljno modernizovani energetski i komunalni sistemi. Geografija – kotlina i temperaturne inverzije – samo pogoršavaju ono što čovjek već proizvede.

Drugim riječima, priroda nije kriva. Činjenica je da se problem godinama tretira kao sezonska neprijatnost, a ne kao strateško pitanje javnog zdravlja, urbanizma i energetike.

Odgovornost je institucionalna, ne apstraktna

Odgovornost je raspoređena, ali ne i nepoznata. Institucije imaju zakone i strategije, ali slabu primjenu. Grad ima planske i komunalne nadležnosti, ali nedovoljno hrabrosti za nepopularne, a nužne odluke. 

Građani jesu dio problema – ali samo zato što im je sistem ostavio najjeftinije i najštetnije opcije kao jedini realan izbor. Kada nemate gas, pristupačno centralno grijanje ili subvencije za čistije sisteme, onda ne birate zagađenje iz inata, nego iz nužde, jer bez grijanja se ne može. 

Posebnu odgovornost u ovoj priči nosi Gradska uprava Banjaluke i Skupština grada, ne zato što su jedini nadležni, već zato što su najbliži problemu – i građanima koji ga svakodnevno udišu, a od kojih svake 4 godine svi traže podršku. U protekloj deceniji nije bilo jasnih planova, jasnih rokova, obezbijeđenih sredstava i mehanizama kontrole. Politički konsenzus je redovno postojao samo oko jednog pitanja: da se teške odluke odlože.

Gradska skupština godinama nije donijela nijednu suštinsku, sistemsku mjeru koja bi direktno pogodila najveće izvore zagađenja – individualna ložišta i saobraćaj. Nije bilo hrabrosti da se ograniče goriva koja najviše zagađuju, da se uvedu zone niskih emisija ili da se jasno kaže da centar grada više ne može biti prostor za sva vozila, u svako doba i po svaku cijenu. Mada, istini za volju, centar grada i nije jedino područje gdje je vazduh nezdrav. Zna to svako ko je prošetao naseljima poput Petrićevca, Lauša ili Vrbanje. 

Gradska uprava je, s druge strane, problem vazduha često tretirala kao komunikacijski izazov, a ne kao upravljački. Umjesto da pokrene agresivne programe subvencija za zamjenu ložišta i da prioritizuje širenje javnog grijanja, fokus je ostajao na simboličnim mjerama koje ne mijenjaju strukturu problema. Kada se smog pojavi, reakcija je privremena; kada prođe zima, nestaje i politička volja. Jedina razlika je što gradonačelnik Draško Stanivuković sada nije sa "druge strane" pa ne snima video klipove kako se teško diše u najvećem gradu Srpske. 

Najveći propust dakle nije u onome što je urađeno, nego u onome što nije: za deset godina nije izgrađen jasan, finansijski pokriven plan koji bi povezao urbanističku politiku, energetiku i zaštitu zdravlja. Vazduh je ostao „ekološka tema“, umjesto da postane mjerilo uspješnosti gradske vlasti.

Rješenja postoje, ali traže političku odluku

Dobra vijest je da Banjaluka nije izuzetak i da rješenja nisu nepoznata. Najveći efekat daje postepeno ukidanje ložišta na ugalj i vlažna drva, uz subvencije za toplotne pumpe, pelet, daljinsko grijanje ili gas tamo gdje je moguć. Ovo nije socijalno pitanje – ili bar ne smije biti samo to – već investicija u zdravlje.

Bez širenja i modernizacije sistema daljinskog grijanja nema trajnog rješenja. Grad koji se oslanja na hiljade individualnih dimnjaka ne može imati čist vazduh. Ovo je skup posao, ali jeftiniji od liječenja posljedica.

Ograničenje vozila u centru, bolji javni prevoz i stvarna kontrola tehničke ispravnosti vozila daju rezultate u drugim gradovima. Kod nas se o tome priča, ali se rijetko primjenjuje. 

Kada je vazduh opasan, mjere moraju biti više od apela. Besplatan javni prevoz, ograničenja saobraćaja i jasne preporuke za rad institucija nisu represija, nego zaštita. Mjerenje, transparentnost i javno dostupni podaci o izvorima zagađenja moraju postati osnov za odluke. Bez toga, svako prebacuje krivicu na nekog drugog.

Banjaluka nema problem jer ne zna šta da radi. Ima problem jer godinama ne donosi odluke koje imaju političku cijenu danas, a korist sutra. Čistiji vazduh nije ideološko pitanje, niti napad na "običnog čovjeka". To je pitanje da li smo spremni da grad vodimo kao zajednicu koja planira, ili kao prostor u kojem se problemi guraju pod tepih, u ovom slučaju ostvljaju u oblaku smoga, dok ne postanu neizdrživi.