Dosada jača od skandala: Zašto su Epstajnovi fajlovi postali Trampov cheeseburger?

Foto: Ilustracija

Džefri Epstajn više nije osoba, čak ni sjećanje; on je postao fusnota u istoriji liberalnog kapitalizma, onaj neprijatni miris u sobi koji svi osjećaju, ali su se dogovorili da ga nazivaju „osvježivačem vazduha“.

Zašto niko ne pominje fajlove? Odgovor je banalan, baš kao i savremena egzistencija. U društvu spektakla, skandal ima rok trajanja kraći od jogurta. Ljudi više nemaju kapacitet za moralno zgražavanje, a njihovi dopaminski receptori su sprženi beskonačnim skrolovanjem. Spisak imena sa „Lolita Expressa“ više nije bomba koja će srušiti sistem, već samo još jedan dosadan PDF fajl koji niko nema snage da otvori između dvije epizode reality programa. Jer, pravda je postala nepotrebna.

A Tramp? Pa, predsjednik je, uprkos svom hvalisavom vitalizmu, zapravo duboko tragična figura velbekovskog tipa. Njega ne muči griža savjesti. Taj koncept je u njegovom psihološkom sklopu nepostojeći, kao i poezija. Njega muči biologija i estetika poraza. Trampa progoni činjenica da su ti fajlovi ogledalo u kojem on više ne vidi pobjednika, već samo još jednog starca koji je nekada davno, u zlatnim dvoranama Palm Biča, dijelio prostor sa ljudima čiji su apetiti bili jednako mračni kao i njegovi. On se plaši te banalne bliskosti. Muči ga pomisao da bi, u svijetu koji se ionako raspada, on mogao biti zapamćen ne kao rušitelj sistema, već kao njegov najvjerniji, pomalo groteskni klijent.

Šutnja o Epstajnu je zapravo trijumf tehnokratske entropije, ista ona koja danas, u martu 2026. godine, omogućava da slike eksplozija iznad Teherana postanu tek pozadinska buka naših života. Dok se u Iranu, u okviru operacija „Roaring Lion“ i „Epic Fury“, ispisuju nove stranice ništavila, elite su shvatile da ne moraju da skrivaju istinu; dovoljno je samo da je učine zamornom. 

Tramp to osjeća u onim rijetkim trenucima tišine u Mar-a-Lagu, dok vještačko osvjetljenje naglašava ispraznost njegove kože. On zna da su ti fajlovi, baš kao i ravnodušnost prema udarima na Isfahan ili pogibiji iranskih lidera, jedini preostali dokaz da su svi oni, i on, i Klinton, i britanski prinčevi, zapravo ista biološka masa koja je, u nedostatku bilo kakve metafizike, pokušala da pronađe smisao u najgorim oblicima konzumerizma mesa i moći. 

Svijet neće završiti eksplozijom, niti jaucima žrtava koji dopiru sa frontova novog rata na Bliskom istoku. Završiće u tišini, dok neko u Vašingtonu polako, bez ikakve strasti, briše još jedan folder sa servera, a Donald Tramp naručuje još jedan cheeseburger, pokušavajući da utopi strah od zaborava u mirisu prženog ulja.

(Nataša N)