Ruže su crvene, a mi i dalje u plavom (haosu)

Foto: Printscreen

Danas slavimo emancipaciju, ali na način koji bi Klari Cetkin vjerovatno izazvao hronični tik: tako što ćemo ženi pokloniti tiganj (da lakše „vlada“ kuhinjom) ili vaučer za anticelulit tretman (jer, bože moj, revolucija ne trpi narandžinu koru).

Položaj savremene žene danas je definisan šizofrenim marketingom. Sa jedne strane, instagram vam vrišti da budete „Girl Boss“ koja u pet ujutru pije smuti od hlorofila, vodi tri firme i ima trbušnjake koji mogu sjeći drva. Sa druge strane, društvo i dalje tiho šapuće da je tvoj najveći neuspjeh ako ti dijete na rođendanu jede kupovnu tortu, a ne onu koju si sama pekla dok si istovremeno rješavala kvartalni izvještaj. Ili da, sačuvaj bože, uopšte nemaš dijete. Ni muža.

Propaganda je obavila vrhunski posao: uvjerila je ženu da je sloboda zapravo pravo da izabere koji će je oblik iscrpljenosti dotući. Seksizam više ne nosi samo radničko odijelo i ne dobacuje na skeli; on je sada suptilan, upakovan u „dobronamjerne“ savjete o tome kako da se ne „zapustiš“ i kako da „balansiraš“ karijeru i porodicu – termin koji se, gle čuda, nikada ne koristi u intervjuima sa muškarcima (obrati pažnju ubuduće!!).

Savremeni feminizam se ponekad čini kao da se zagubio u dekodiranju između ozbiljne borbe za jednake plate i debate o tome da li je depilacija izdaja ideologije. Dok se mi bavimo time da li je Barbika ikona oslobođenja ili plastični alat patrijarhata, realnost nas šamara: žene su i dalje te koje rade „treću smjenu“ kod kuće, i dalje su manje plaćene za isti intelektualni napor, i dalje se njihov kredibilitet mjeri dužinom suknje ili oštrinom tona.

Seksizam je danas kao vlaga u stanu – ne vidiš je uvijek, ali osjećaš da ti nagriza zidove. To je ono „pusti, ja ću to bolje“ kolege na sastanku i u ono „baš si emotivna danas, da nije onaj period?“ kada zapravo samo kritikuješ lošu logiku.

Pop-kulturni filteri: Kako smo postale sopstveni fotošop

Savremeni standardi ljepote evoluirali su od onog estetskog diktata u formu nadzora. Pop-kultura nam je uvalila priču o „autentičnosti“ dok nam istovremeno nudi filtere koji sužavaju nos, šire jagodice i brišu svaku naznaku da smo ikada udahnule vazduh koji nije sterilan. Danas nije dovoljno biti lijepa. Moraš biti „instagramabilna“ iz svakog ugla, 24/7, kao da si CGI model u sopstvenom životu.

Tragedija se desila kada je kapitalizam usisao feminizam i ispljunuo ga kao kozmetičku liniju. Sada se prodaja karmina pakuje kao „osnaživanje“, a kupovina još jednog seruma protiv starenja kao „briga o sebi“ (self-care). Propaganda nas je ubijedila da je borba protiv bora zapravo borba protiv patrijarhata – jer, Bože moj, kako ćeš srušiti sistem ako ti koža nije dovoljno zategnuta? Seksizam je evoluirao: više nam ne govore da smo manje vrijedne, već nam suptilno sugerišu da smo nedovršene. Uvijek fali još onaj jedan tretman, ona jedna dijeta ili onaj jedan „mindset“ seminar da bismo konačno bile „one prave“.

Šta je poruka za sutra, deveti mart, kada latice uvenu, a suđe i dalje čeka u sudoperi?

Dalje možemo samo ako prestanemo da se izvinjavamo što postojimo u prostoru koji nismo mi dizajnirale. Solidarnost nije lajkovanje slike sa citatom Merilin Monro; solidarnost je podržati ženu koja ne želi da bude „superžena“, koja odbija da bude dekoracija i koja zna da je „ne“ potpuna rečenica.

Umjesto čestitki, tražimo sisteme. Umjesto bombonjera, tražimo poštovanje. A ako vam neko danas ipak donese tu uvelu ružu uz osmijeh koji kaže „eto, sjetio sam se“, slobodno mu je vratite. Recite da vam više ide uz enterijer u firmi gdje se odluke donose bez vas.
Budimo dovoljno pametne da ne povjerujemo u sopstvenu reklamu. Svijet se neće promijeniti jer smo dobile popust na depilaciju, već zato što smo odlučile da više nećemo da igramo po pravilima igre u kojoj je glavni dobitak – tapšanje po ramenu.

Živjele, i to ne samo danas.

(Nataša Novaković)