Šifra: Navijač u rezervatu

Foto: Ilustracija

A kad nestane i hljeba i sitniša, kad se budućnost rastoči u sivoj magli odlaska na rad u Njemačku, na scenu stupa vrhunski „duhovni“ inženjering: određivanje smjera u kojem smijete mahati zastavom.

U Bosni je identitet postao disciplina na granici između psihopatologije i lošeg vica. 

Zamislite taj paradoks: rođeni ste ovdje, hodate ovom zemljom, pijete ovu vodu (ako je nisu u međuvremenu flaširali i prodali vam je kao „nacionalni resurs“), ali vam je zabranjeno da budete ono što jeste. Biti Bosanac postalo je opasnije nego biti nepismen. Ako si Srbin iz Bosne, od tebe se očekuje da na kartu svijeta gledaš kao na optičku varku. 

Bosna je, kažu nam, samo geografska greška, usputna stanica na kojoj smo se zaglavili čekajući voz za vječni Beograd, koji nas, usput budi rečeno, gleda s onom blagom, snishodljivom dosadom kao daleke rođake sa sela koji su došli na slavu nepozvani.

I onda dođe ta famozna utakmica. Bosna protiv Italije. Dilema bi trebalo da bude sportska, ali kod nas je to ontološki test lojalnosti. Političari, ti vječiti čuvari naših praznih frižidera, odjednom postaju selektori naših emocija. „Nemojte za Bosnu“, šapuću (ili urliču, zavisno od broja promila i blizine mikrofona), „jer ako navijate za zemlju u kojoj plaćate porez, izdali ste kosti predaka“. 

Pa za koga onda? Za Italiju? Je li to ta odbrana srpstva – podržavati Azure jer su nam oni, eto, bliži po „tradiciji“ špageta i renesanse nego komšija s kojim dijelimo isti sivi asfalt i istu muku?

Taj narativ o „ugroženom srpstvu“ postao je najuspješniji izvozni proizvod naše političke elite. To je magla koja se pušta svaki put kad neko upita gdje su nestale fabrike, zašto su bolnice pretvorene u čekaonice za onaj svijet i ko je tačno pokrao šume koje su preživjele i Turke i Austrijance, ali ne i domaće patriote. Republika Srpska se brani na tribinama, u psovkama upućenim Sarajevu, u histeričnom odbijanju da se prizna očigledno: da smo svi mi, bez obzira na krštenicu, postali statisti u njihovom privatnom filmu o bogaćenju.

Smiješno je to, na onaj gorak, ugrešićevski način. Dok oni brane „svetinje“ u limuzinama od sto hiljada maraka, mi se glođemo oko toga čija je himna manje uvredljiva. Kultura nam je svedena na folklorne priredbe gdje se opanci tretiraju kao nuklearni štit, a život na puko preživljavanje u pauzama između dva izborna ciklusa.

Biti Srbin u Bosni, a ne smjeti biti Bosanac, to je kao da ste u braku u kojem vam partner zabranjuje da priznate da živite u istoj kući, dok istovremeno on troši vašu ušteđevinu na kocku. Mi smo jedini narod na svijetu koji mora mrziti sopstvenu adresu da bi dokazao da voli svoje ime. 

Na kraju, dok sudija zviždi kraj utakmice, rezultat je uvijek isti. Italijani će otići svojim kućama, bosanski reprezentativci svojim evropskim klubovima, a mi ćemo ostati ovdje, u mraku opljačkane provincije. Političari će ugasiti televizore, obrisati znoj sa čela zadovoljni što su nas još jednom nahranili mržnjom umjesto hljebom, i mirno zaspati. 

A mi? Mi ćemo i dalje vijećati jesmo li dovoljno Srbi ako nam je žao što je lopta završila u pogrešnoj mreži. Jer, u zemlji gdje je zdrav razum proglašen državnim neprijateljem, jedina dozvoljena pobjeda je ona nad sopstvenom pameti.

(Nataša Novaković)