SERTIFIKAT ZA POŠTENJE: Kako su heroji s barikada postali dekorativni elementi partijskih lista

Foto: Printscreen

Scenario je već postao žanr za sebe: odjednom se, kao iz magle, pojavi „beskompromisna borkinja“, heroj s barikada istine kojeg je sistem navodno proganjao, samo da bi u prvom direktnom sudaru s realnošću pokazala da je njen oklop od papira, a retorika tek niz naučenih fraza koje ispare pod pritiskom prvog ozbiljnog dijaloga.

Fenomen „provjerenog borca“ u našem političkom mulju funkcioniše po principu instant-supe: dodaj malo suza, prstohvat policijskog pretresa i prst medijske drame, i dobio si figuru koja bi trebala da nas spasi rđe koja „izjeda temelje“. Ali, ko zapravo izdaje te sertifikate o poštenju? Ko je taj kantar koji mjeri težinu nečije borbe prije nego što ta osoba završi u toplom naručju partijske infrastrukture?

Primjer Nataše Miljanović Zubac, nove akvizicije Pokreta Sigurna Srpska, savršeno ilustruje ovaj hod po tankoj žici između istinskog aktivizma i jeftinog političkog marketinga. Dok je Draško Stanivuković najavljuje kao „veliko pojačanje“ koje je kriminal ne samo otkrivalo, nego i fizički zaustavljalo, sjećanje nas neprijatno podsjeća na njene javne nastupe. Kada je trebalo stati preko puta onih koje je mjesecima silno optuživala – poput onog čuvenog pokušaja dijaloga s Nedeljkom Elekom – „lavica“ je tiho prerasla u zbunjenog posmatrača vlastite nemoći. Ispostavilo se da je jedno pisati zapaljive statuse iz sigurne zone, a sasvim drugo braniti tezu argumentima koji nisu svedeni na lične uvrede. Cijela kula od karata „istraživačkog novinarstva“ srušila se pred prvim običnim potpitanjem.

Nije ona jedina koja je prošetala stazom od „narodnog tribuna“ do stranačkog privjeska. Sličnu sudbinu razočaranja priredili su nam brojni „aktivisti“ koji su karijere gradili na tuđim tragedijama ili ekološkim krizama, da bi se na kraju skrasili u onim istim strukturama koje su do juče nazivali zločinačkim. Ipak, najpredvidljiviji dio ovog scenarija tek slijedi. Kao i toliki „provjereni genijalci“ prije nje, koji su preko noći postali eksperti za sve i ništa, i ona će vjerovatno svoju „borbu“ krunisati u nekom dobro osunčanom kabinetu. Umjesto na prvoj liniji fronta protiv kriminala, ove borkinje obično završe na grbači građana, kao savjetnice, pomoćnice ili koordinatorke ničega, gdje je jedina stvarna vještina koju pokazuju – redovno podizanje plate iz budžeta koji smo mi napunili.Tragedija našeg društva nije u tome što se ljudi priključuju partijama, već u inflaciji pojma „borac“. Danas je dovoljno da vas policija jednom poprijeko pogleda pa da postanete kandidat za Orden viteza pravde. Problem nastaje onog trenutka kada ti heroji s rokom trajanja do idućih izbora dobiju priliku da govore bez šaptača. Tada shvatimo da iza zvučnih titula ne stoji ni program, ni vizija, već samo želja za udobnim smještajem unutar sistema koji su navodno htjeli srušiti.

Ovakvi transferi su tek političko recikliranje biografija. Partije kupuju „imidž progonjenih“, a novopečeni političari prodaju svoju „žrtvu“ za status budžetskog korisnika. Dok nas uvjeravaju da će nas osloboditi „tega oko vrata“, zapravo nam samo tovare nove parazite na leđa. Jer, ako je ovo prva linija odbrane protiv korupcije, onda je korupcija mirna – ona se grohotom smije, posmatrajući kako se „provjereni borci“ zapetljavaju u sopstvene rečenice dok polako, ali sigurno, koračaju prema državnim jaslama.

Nataša Novaković